Sanjalica.com

[Marilena]

Casovi


Ovdje nikog nema. U mračnoj samoći
Sam stojim kô munjom opaljeno drvo;
I huk vjetra, što se maloprije rvô
S ogoljelim granjem, zaspô je u noći.

No ja dobro čujem hod, korake vječne
Nevidovnih snaga što kô straža bdiju,
Prodiru kroz kamen, zemlju, tmine riječne,
Plijene i nose i nište i biju;

I boga i nebo, život i sazdanje,
Sve u isto doba. I u mojoj krvi
Ovaj grdni povor ja ćutim gdje vrvi,
I od moga žića sve ostaje manje.

I njihovu kobnu pjesmu: tika-taka
Ja slušam, i srce sve udara tiše;
I ja vidim jasno: sve više i više
Da postajem samo crne zemlje šaka.

[Marilena]

Ozivi mene, noci...


Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
Tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Kô tice kad ih gone iz gnijezdâ,
Ja bježim tebi, jer pokoja hoću.

Jedva sam čekô na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba što nam rađa lútke.

Oživi mene, noći bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!

[Marilena]

Kralj i prepelica


Prepelice, stani, ne razvijaj krila,
U mome bi dvoru tako srećna bila!"

"Najljepši su dvori s krovom od zvijezda,
Moje sreće nema bez mojih gnijezda".

"Pazio bih na te što bih znao bolje -
Imala bi hrane sve do mile volje".

"Prosjaci su oni što ih drugi hrani;
Moja hrana samo plod je bogom dani".

"U mene je blaga, sve hrpe na broju,
Obasuću blagom svaku pjesmu tvoju".

"Moja pjesma nije pusto roblje s lađa, -
Moja pjesma, kralju, slobodno se rađa!"

[Marilena]

Goro moja


Goro moja, ko te tako ljuto kleo?
Goro moja, zašto crni nosiš veo?

"Ostala sam pusta... Ostala sam sama,
Sve sokole moje pobila je tama".

Iz dubine tvoje mene zima bije,
Ne čujem ti više pojanje kô prije.

"Hladno inje pade naših praznih dana,
Pa moji slavuji odletiše s grana".

Sve si, eto, ređa! Kamo krune s vrha?
Ko ti vite jele i borove skrha?

"Meni gluho nebo posla vječne jade -
Pod sjekirom tuđom sve mi blago pade".

A kamo ti vile pokraj bistrih vrela,
Da polete letom preko naših sela?

"Nestalo je snaga, junaka i krila...
Više srca nema, pa nema ni vila".

[EmaNs]

Pjesma


Šta je pjesma? - Iskra sveta,
Iz ljubavi što j' začeta,
Da nam kratki sladi vijek.

Šta je pjesma? - Moćna sila,
Iz milosti što s' razvila,
Da nam tuzi pruža lijek.

Šta je pjesma? - Trunak raja,
Kojim bolnik, sred očaja,
Blaži, guši teški jad.

Šta je pjesma? - Slatko piće,
Što nam slabo krijepi žiće,
Duši stvara sveti nad.

[EmaNs]

Snovi


Na tajnom mjestu, gdje smo nekad brali
Mirisno cv'jeće pramaljeća sjajnog,
Pod krasnim v'jencem ružičica mali'
Viđ'o sam opet mog anđela bajnog...

Kroz njene bujne raspletene vlasi
Svježi je vjetrić lepršao krilom,
K'o čisto sunce, što nebesa krasi,
Sjao je osm'jeh na licu joj milom.

A njeno oko bješe tako blago
K'o prvi cv'jetak što ga nebo budi,
Sveto, k'o ono uzdisanje drago,
U pjesmi slavlja, što kroz ponoć bludi...

I sinu vjera i uskrsnu nada
Slatka k'o miris ljubice i smilja;
Sa pjesmom duša zaigra se mlada
I kao potok razli se u milja...

I ja ljubljah tako silno, strasno...
K'o zorin zračak onaj cv'jetak mio,
Al' kad me iz sna trže sunce jasno
Na mutnoj javi ja sam suze lio...

[EmaNs]

Vjeruj


Vjeruj u srce moje, sveta je iskra ona,
Što ga u plamen diže,
Kao molitva blaga zvukom jutarnjeg zvona,
Te s tobom nebu stiže.

Vjeruj u pogled ovaj, kome su mile i svete
Tvog' lica slatke draži,
I duši mojoj, što te, čisti, nebeski cv'jete,
Sa milovanjem traži.

Vjeruj u stisak ruke, s njime se želje daju,
Koje ti srce sprema,
Vjeruj, kao što i ja vjerujem, da u raju
Takog anđela nema!

[EmaNs]

Nostalgija


Ja vidim, kad tajno tvoja suza pada,
Na hladnoj terasi pri sjaju mjeseca,
I tvoj glas ja čujem kako bono jeca
Na odar od svile kada kloneš mlada.

K'o robinja crna, nijema i vjerna,
Tebe moja duša prati svako doba;
Zar ne čuješ nigda uzdah k'o sa groba -
Ne osjećaš miris pelena čemerna?

U baštama tvojim ono rosa nije,
To su suze duše, što ih dugo lije
Pri sjaju zvijezda u gluhom pokoju.

U kandilu tvome to žižak ne gori,
To ti duša moja svoj blagoslov zbori
I prosipa na te tužnu svjetlost svoju.

[EmaNs]

O klasje moje


O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, kô psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj -
Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

[EmaNs]

Ljubav


O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.

[plava.grkinja]

Smatram da su santiceve pesme jedne od najlepsih,posebno bih izdvojila pesme ''Emina'',i ''Nevjeruj'',toliko toga recenog u njima,i toliko iskazanih osecanja obavijenih blagom ironijom zivota,zar ne?

[plava.grkinja]

Elegija je moja omiljena pesma od A.Santica,mada mojoj cerci se dopada Emina

[HabaHaba]

Golubovi prvi lete preko luka.
Ne znam šta je, srce s njima bi mi htjelo!
Kao da me davnih dana jutro srelo,
Kad sam trčao majci raširenih ruka

I padao joj glavom u krilo i meku
Ljubio joj ruku... Sav treptim ko prutke
Jasike, i hodim putanjom uz rijeku,
I gledam na njene srebrne svijutke.

Jutros, kao i ti, lijepa rijeko čista,
I moja sva duša žubori i blista,
Razlijeva se, raste, i hučno koleba...

Gle, vrelo joj biva sve šire i veće,
I u njezinijem dubinama sreće
Ogleda se zora i plav šator neba.

Aleksa Santić

[Dackka]

NE VJERUJ...


Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!


1905.

ALEKSA ŠANTIĆ

[Dackka]

PRETPRAZNIČKO VEČE



Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac - "On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola -
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...


1910. ...
Jos jedna od najboljih i najljepsih..