Sanjalica.com

[Julita]

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru , gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

[Julita]

NA GROBU MILE MI SESTRE


Milina se bješe razavila,
Sa cvijećem se gora okitila,
Priroda se zaodjela bajom,
Proljeće je obasjalo sjajom: -
Kad se đenuh ja sa tobom tamo
Da mirisom grudi napajamo,
Da slušamo potočića zuja
I glas ljupki umilnog slavuja.
Mi iđasmo. Bješe danak svanô,
Zrak sunašca na cvjetiće panô,
A po njima rosica se blista -
Ljubljaše im rumenoga lista.
Ti s' ih brala, ao ljuta rano! -
A veselo ja te gledah stanô;
Ti kitice savijati uze,
Pa niz lice padoše ti suze.
"Šta je sestro? Što ti srce para
I na oku suze ti otvara?
Šta je sestro?" - ja ti rekoh tako...
Ao crna, ao hladna rako!

"Vidiš kitu ovog šarnog cvijeća,
Što je dobih na dar od proljeća?
'Vaku kitu više nikad neću
Ja ubrati... Aco, umrijeću,
Jer mi bolja moje grudi muči -
Grka bolja, grka poput žuči.
Svaki dan mi moje tijelo slabi,
Skoro će me smrt crna da zgrabi".
To mi reče, a to se ispuni.
Šesnaes' godina živila si puni',
I eto te sada zemlja krije,
Crni "kordun" na krstu ti s' vije.
Sa vijenca, što te mrtvu krasi,
Sićani mi sad dolaze glasi
Od listića veće požućeli'.
Kô da jedan sad mi od njih veli
"Ta ne tuži, zaman tugovanje,
Grobnica je svakom vječno stanje.
Ko se rađa taj mrijeti mora:
Bio sirak il' iz carskog dvora,
Zagrliće svakog ledna smrti,
U pepeo žiće mu satrti.
Ništa stalno na svijetu nije:
I sunce će jednom da se skrije,
Kroz vijekove sve će biti tama;
Zvjezdice će ostati bez plama.
Bog je vječan, a ostalo što je -
To vijekovi u nestanak broje.
Seka t' spava, probudit se neće;
S anđelima dušica joj lijeće".

Još na grobu zborit bih ti stio,
Al' sunašca zračak se već skrio;
Pomrčina, eno, širi krila,
Po obzorju svud ih je razvila.
Zbogom, sele, ja odlazim sada.
Spavaj mirno, sestro moja mlada!


1887.

[tabas kabas]

EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam. al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...

[Julita]

PROLJEĆE


Gle krasote, gle ljepote
Što se sada stvori!
Gle kako se ljupka, mila
Tica pjesma hori.

Pupoljci nam sa svih strana
Svoje glave dižu,
A mirisi raznog cv'jeća
U grudi nam stižu.

Ljubičica krasna, mila,
Širi liste svoje,
A slavujak kod nje stao,
Umiljato poje.

Čelica nam laka, hitra,
Oko cv'jeća l'jeće,
Proljeće je milo došlo,
Mirovati neće.

Zabruj'o je već i potok
Studeni i 'ladni,
Vesel'te se sada i vi,
Siromasi jadni.

Radostan je sada pastir,
Pa uz frulu svira,
Oko njega milo stado,
Pa travicu bira.

Ratari se sa svih strana
Žure svojim ralom,
- Sada ima i leptira,
Blago Niki malom! -

Doletjela hitra lasta,
Kroz zrak se vijuga,
Ponosito stao slavuj,
Gleda je iz luga.

Hvala tebi, mili Bože,
Na ovakom daru!
Još Srbinu uz proljeće
Pošlji slavu staru!...


1887.

[Marilena]

ELEGIJA
Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.

[Marilena]

VODENICA
Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.

Sve je isto, staro...Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
K'o bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara...

Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi
Niti vidim one oči prostodušne.

Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri ljetne na odmoru bio!
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!

Bog zna gdje je sada?!.. Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara...
I dok zlatno veče pada povrh grmlja
Nakrivljena ćuti vodenica stara...

[Marilena]

NE VJERUJ...
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.

[mutant]

Ostajte ovdje

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!

Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

[Cika Velja]

SRBINU


Neka zima čini čuda,
Nek rasiplje snijeg svuda,
Proljeće će doć'.

Neka nebo magla prati,
Sunašce će zasijati,
Ružičasta moć.

Priroda će opet tajna
Raspučiti njedra sjajna,
Darivat' nam med.

Zabrujaće potočići,
Zamirisat' baj-cvjetići
Svuda upored.

Pa nek zima čini čuda,
Nek rasiplje snijeg svuda,
Proljeće će doć'.

I patnika, sirotana,
Koga gone sa svih strana,
Neće satrt' noć.

Ne malakši bolom, jadom,
Već se uzdaj čvrstom nadom
U božju pomoć!


U Mostaru, 29. decembra 1887.




RANJENIK


"Handžar i koplje grudi su moje
Proboli evo, - krvce je tek,
Ruka mi klonu, snaga mi panu,
Još samo što mi postoji jek...

Spušta se sunce za gore čarne,
Već skriva topli sa neba sjaj...
Još samo malo, pa noćca crna.
Tu će mi doći mog žića kraj...

Sklopiću oči, ukočen stati,
Za sve se rastat' od roda mog...
Ne plači, mati, ne plači, sestro,
Ko s' za dom bori, tog voli Bog!

Ja padoh, evo, al' slava stoji:
Za rod sam dao život i sv'jet...
Od moje miš'ce, od mača ljutog,
Mnogi je pao dušmanin klet!

Slavno je, slavno ginut' za narod,
Širit' mu staze kuda će poć',
I palit' zublju, nek vida daje -
Kroz gustu tamu, golemu noć!

Oj, srpska zemljo, koljevko mila,
Već neću mlađan gledat' te ja...
Gasi se luča sunašca moga,
Što nekad tako predivno sja...

Ali ću mirno ispustit' dušu,
Bio sam borac, trudbenik tvoj!
Gusle će mene vječito slavit'
K'o svakog - ko je Milošev soj!"

To reče sveti ranjenik mladi
A srce stanu - umuknu glas. -
I noć se spusti, mrtvom junaku
Na polju vjetar leluja vlas.


1887.

VOJVODI STEPI
prilikom njegova dolaska u Mostar god. 1919.


Obiliću, Srđo, smeli Strahinj-bane,
Primi vence ove srca što te ljube!
Jer ti roblja bedne vedrio si dane,
I veriga teških krhô alke grube,
Jaki, nepobedni sine majke gorde,
Vihore i grome sa Cera, što oba
Rušio si cara krvoločne orde
I s timora slave kliktô svako doba!

Jug Bogdan sa decom, Ljutica i Marko,
I svi za slobodu što padoše juče,
Što otačku grudu ljubili su žarko
I zažegli krvlju sve plamove luče, -
Svi su oni s tobom danas došli nama,
Jer u tvome srcu njina srca biju,
Svetla, kô praznički sjaj po ikonama,
Kô vrela gde smorni snagu vere piju.

S njima oči svoje upirô si letu
Visokih krstaša i suncu se peo -
Šta Srbija može pokazô si svetu,
I njezine duše da su boga deo.
Jer bogovi s tobom kada nisu hteli,
Ti sam Perun beše sa munjom u ruci.
I brodovi naši svog su Hrista sreli,
I s dugom na jedru mirnoj stigli luci.

Sa kopljem i štitom sad, kralju megdana,
Stube kog svi gromi okrnjili nisu,
Ti stojiš, sav sjajan, kô zora Balkana,
Svrh aždaje mrtve na najvišem visu.
Samo retke duše i kraljevske, gde je
Bog prosuo vatre sunčane, tu stoje;
I besmrtne tako, dokle sunce greje,
Svetle se u blesku oreole svoje.

Blago tebi! Večno sa Miroča bela
Pevaće te vila uz borovlje davno,
Jer si ti, kô pesmu herojskijeh dela,
Na zvezdama ime urezao slavno.
I svi naši pozni naraštaji krasni
Gledaće na zvezde s vatrom srca lepa,
I čitati pesmu s kola zvezda jasni' -
Večnu, svetlu pesmu: Stepanović Stepa.


1919.

A za ljubitelje Santica a ja sam jedan od njih,mislim da nema sta nema

Kod: Obeleži sve

http://www.aleksasantic.com/

[Marilena]

Ljubim li te?

Ljubim li te, il' su glasi
Pjesme moje pusta varka?
Ja te ljubim, srpsko cedo,
Iz ljubavi ognja zarka.

Zori, kada jutrom svice
I purpurni plast svoj siri;
Lahoricu, kad nestasno
Kroz rucice male piri;

Zvjezdicama, tihom noci
Kad pojezde u visini;
Slavujicu, kada sjetan
Prizeljkuje u tisini;

Potocicu, bistrom vrelu,
Neka gorom, doljom glasi;
Cistoj rosi, sto krunicu
Mirisljavog cvijeca krasi;

I tisici, kad pjevusi
Vijuci se lakim letom; -
Svemu velim da te ljubim
Vjerne duse vatrom svetom.

[Marilena]

Sjeti me se


Kad ti tajni glasak sjetni
Mirnog sanka trgne slas',
Sjeti me se,cv'jete dragi,
To je moje duse glas.

To je ljubav,sto se dize
Sa prestola srca mog,
Pa se moli,da te srecnu
Vjecno stiti blagi Bog

[Marilena]

Jesen

Prosla je ljubav, stisale se strasti,
I ljubav s njima, sve je bliza kraju:
Drukcije sada tvoje oci sjaju-
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja cujem:nasa srca biju tise,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi,
Hladan, bez duse, bez vatre i krvi,
K'o da mi zbori:nema ljeta vise!

Za drustvo nekad ne bjese nam stalo,
O sebi samo govorasmo dugo:
No danas, draga, sve je, sve je drugo;
Sada smo mudri i zborimo malo.

Proslo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu nasem ni jednog slavulja:
Tu hladan vjetar svele ruze ljulja
I mrtvo lisce po humkama pada...

[Marilena]

Ti


Moje je srce u cadji i u garu
Napustena i bjedna kuca stara,
Gdje samo gladni crv kapije sara
I paucina visi o duvaru...

Odletele su ispod krova laste;
Tu sad jato kobnih ptica grne.
Po avliji se pletu travke crne,
I svakog dana novi pelen raste.

Nemo i pusto... Kroz skrhana okna
Vjetrovi viju sa prasinom, dok na
Pragove gnjile povija se trnje.

Samo ti stojis u dvoristu sama,
I kobne tice padaju k'o tama
I s tvoje ruke crno zoblju zrnje

[Marilena]

Moja ljubav


Ovdje sam ljubav sahranio svoju -
U ovo more plavo i prozirno,
Gdje skoljke leze. Ona sada mirno
Pociva na dnu... U tihu pokoju

Granama svojim ljube je i grle
Korali rudi... Njezin se grob svagda
Preliva sjajem cistoga smaragda,
I sumi glasom ceznje neumrle.

Gle zraci jutra kako njojzi rone!
I svaki drsce, prodire i tone,
I rasipa se k'o rubin, k'o duga...

Dok ovdje gori, vise njena groba,
Trepti i kruzi bono, svako doba,
Sam jedan crni leptir - moja tuga.

[Marilena]

Pred kolibama


Tebe što vijek svoj oblivaš znojem
I kao titan zamahuješ krasnom,
Tebe što živiš u svom trudu časnom -
Ja slavim, evo, i hvalu ti pojem!

Ubogi druže dubrava i vrela,
Ti što te drače ubodima grde,
Pruži mi ruku da žuljeve tvrde
Ižljubim na njoj kô znak časnih djela.

Ja znam: ti samo do dna piješ čašu
I krvlju pojiš ovu grudu našu,
Hraneći srce viteštvima starim.

Ja znam: ti samo napajaš se nebom,
I svakog primaš sa solju i hljebom,
Pa tebe slavim, tebi blagodarim!