Stalno govore da je između genijalnosti i ludila granica jako tanka. Međutim, u slučaju nekih slavnih ljudi izgleda da ona nije uopšte ni postojala!
Filozof Heraklit (oko 530-470 pre naše ere) iz Efesa je od najranijeg detinjstva u svemu bio izvanredan. Međutim, za svoje sugrađane je zbog neobičnog ponašanja izgledao više nego čudan, te su ga, mada svesni da je izuzetan čovek, ipak prezirali, to jest smatrali ludim na neki poseban način.
Za filozofa Demokrita (460-357 pre naše ere) njegovi dušebrižni sugrađani posumnjali su da mu se poremetila pamet, jer im se smejao što se raduju prolaznim prijatnostima života, zbog čega je inače i poneo nadimak 'Nasmejani'.
U knjizi 'Veliki matematičari' Ranko Risojević piše kako je slavni matematičar Arhimed (287-212 pre naše ere) za ceo svet bio lud, to jest, za sve one ljude oko sebe, koje će za vreme opsade Sirakuze braniti od varvarskih napada Rimljana i tako im sačuvati glave.
Torkvato Taso (1544-1595) već u ranoj mladosti pokazao je znake duševne poremećenosti, koju sredina nije shvatala.
Jedan od najznačajnijih nemačkih pesnika iz doba klasicizma, Fridrih Helderlin, imao je veoma težak život i u 32 godini mu se pomračio um, tako da je poslednjih četrdesetak godina proživeo kao neizlečivi duševni bolesnik. Nešto bolje sreće bio je francuski pesnik Gi de Mopasan (1850-1893, slika desno), koji je pri kraju kratkog života, tačnije 1891. godine, dobio nastupe ludila.
Italijanski pesnik Đakomo Leopardi (1798-1837) bio je rastrojenih živaca i pomišljao je na samoubistvo.
Naš Petar Kočić (1877-1916) tokom života mnogo je i gorko patio. Na kraju je i umro u duševnoj bolnici.
Veliki Žan Žak Ruso (1712-1778) imao je vrlo nesrećan život i prepun obrta, ali neuporedivo pošteniji od mnogih drugih slavnih ljudi koji su živeli u tom burnom vremenu. Proveo je nesrećno detinjstvo, a u mladosti je radio sve i svašta, bio je šegrt, sluga, nastavnik muzike, prepisivač nota, kućni učitelj i drugo. Duševno i telesno iscrpljen, nalazeći se na granici nervnog sloma, 1761. nastanio se na jednom malom imanju, gde je napisao dela 'Julija ili Nova Heloiza' i 'Emil ili o vaspitanju', koja je izazvala bes službene Francuske, tako da je pariski sud izdao nalog za njihovo spaljivanje i Rusoovo hapšenje. Bežeći pred progonima, razdiran unutrašnjim moralnim krizama, oboleo je od manije gonjenja, a uočavali su se i neki znaci šizofrenije.
O Vinsentu Van Gogu (1853-1890, slika desno) ne treba trošiti mnogo reči. On je možda, bez sumnje, najslavniji duševni bolesnik.


















